Jesen Vukovara

Pitomi grad uz rijeku,
u prošaranoj brežuljcima,
srijemskoj ravnici,
na samoj granici,
napadnut od tuđina,
agresija je u tijeku,
u jeku luđačkog ataka,
zločini i nasilje uzimaju maha,
ostavlja bez riječi i daha
bezumna mržnja divljaka.

Pod sveudiljnom
tučom granata,
razorena je barokna
stara jezgra grada,
sumanuto suvišnom
uporabom oružja sile,
srušen je grad do temelja,
beznađe i ozračje potpunog bezakonja
zavladali su njime,
usta su zanijemjela.

Svugdje leševi civila, gomile krhotina,
mnogo s ruševina otpale žbuke,
u oblaku prašine, dima i pepela
agresor bezočno grad otima
što doživio je neviđene muke,
na ulicama leže trupla branitelja
koji, boreći se neustrašivo, hrabro su pali,
da bi nakon toga odmah ustali,
ovjenčani čašću i slavom oni su se digli,
u trajno su sjećanje otišli i u vječnost stigli.

Zločinačkim tragovima
ispisivana je žitelja agonija,
prožeta očajem i bolom,
dolaze do posljednje postaje
stravičnog stradanja,
pogled im tugu, nevjericu i strepnju odaje,
djeca su uplakana,
uplašena nepojmljivom okrutnom zlobom
i nevjerojatnom zluradom pakošću,
koje graniče sa stvarnošću.

Pali su križevi s uništenih crkava,
na svim cestama
mnoštvo tenkova
gazi preko žrtava,
slika nestvarna,
proći će bezbroj vjekova,
ali zaboravljeno
nikada neće biti, niti se zaboraviti smije,
masakriranje i protjerivanje ostvareno
s pomoću mahnite agresije.

U teško razrušenoj bolnici
mučki su ubijani osoblje i ranjenici,
Eltzov je dvorac
gotovo sa zemljom sravnjen,
ali zato je vodotoranj ostao stajati kao znamen
ponosnog prkošenja neprijatelju,
prividan je poraz
na koncu pretvoren u pobjedu,
izrešetan, no nesrušen, vodotoranj nije pao,
kao što ni duh grada agresoru nikad nije podlegao!

Zvonimir Franjo Vuk